Sitna, nežna, tiha, umiljata i senzitivna. Takva je Vesna Mirilo, devojka koju sam upoznala pre desetak godina u jednoj beogradskoj redakciji. Dugo se nismo videle, a onda sam otkrila njenu zanimljivu priču. Naime, Vesna je kroz život otkrila da nije plačljiva, slaba, da su njena osećanja sasvim normalna i primerena, jer je ona visoko senzitivna osoba. Tako je Vesna sa namerom da podrži, informiše, razume i okupi slične sebi osnovala internet stranicu “Visokosenzitivne osobe”.
Svaka peta ili šesta osoba na svetu ima osetljiviji nervni sistem i to na sve: emocije, stres, energiju, spoljne stimulanse. One registruju više, osećanja su intenzivnija i zbog toga su često preplavljene iskustvima koje doživljavaju. Svaka ta peta ili šesta osoba je visoko senzitivna.
S obzirom na to da se radi o urođenoj neurološkoj osobini, ona se odnosi na sva čula. To su oni ljudi koji lako zaplaču, kojima je stalo kako se drugi osećaju, koji su intuitivni, kreativni, pravdoljubivi. Oni ljudi kojima govore da treba da ojačaju, da su suviše nežni ili suviše osetljivi.
– Ja sam jedna od njih – počinje svoju priču Vesna, objašnjavajući da je osećaj preplavljenosti za nju način života.
– Upijam sve. Ilustracije radi: “običan” mozak deli informacije na crne i bele. Hiper senzitivan mozak deli informacije na crne, bele i more nijansi sive. I zato im treba više vremena da sve to obrade i izbore se sa osećanjima, i svojim i tuđim. Naravno da sam oduvek znala da sam malčice drugačija. Kao devojčica, više sam pokazivala emocije, imala izraženu intuiciju (“tebe niko nije mogao da slaže”, reči moje mame), tačno sam znala šta hoću, a šta neću, bila sam okrenuta potrebama drugih ljudi i nekako zrelija. Prvi put sam čula da sam osetljivija na roditeljskom pre rekreativne nastave u trećem razredu osnovne škole – seća se Vesna.
Kako dodaje, bilo je reči o disciplini:
-Učiteljica je rekla mojoj mami: “Za Vesnu ne brinem, ona je osetljivija i ima obzira”. Razmišljala sam šta to znači. Kada sagledam sa ove vremenske distance, oduvek sam imala svoj bogati unutrašnji svet, ali i drugare i drugarice koje sam mnogo volela, išla na sve ekskurzije bez problema, takmičila se u recitovanju i srpskom. Jednom rečju, napuštala sam lako svoju zonu komfora, što hiper senzitivnim ljudima nije ni malo lako. I tako sam od osetljivije devojčice postala osetljivija tinejdžerka. I dalje sa izraženijim osećanjima, ali omiljena, duhovita, lider, neko ko donosi rešenje, borac za pravdu, “predsednik sindikata”.
PRVA NEPODNOŠLJIVA BOL
Tinejdžerski dani za Vesnu su bili daleko burniji. Tada je, posle jedne izdaje, prvi put pomislila da će bukvalno umreti od psihičkog bola. Postalo joj je jasno da psihički bol može da oseti i fizički. Do 30. godine živela je u stresnom Beogradu i radila u stresnom okruženju posao koji je sama izabrala i mnogo ga volela.
– Iako sam iznutra vrištala i pokušavala da stignem druge, verovala sam da je to jednostavno. Oko mene je stotinu, mahom, divnih ali nervoznih ljudi koji rade isto što i ja. Uvukla sam sebe u limbo. Potiskivala sam reakcije, naročito na poslu kako ne bih pokazala da sam se uznemirila, rasplakala i ispala smešna. Zaboga, ja radim ozbiljan posao i ozbiljna sam osoba. Trajalo je godinama, sve dok jedan slobodan vikend bukvalno nisam preplakala u pidžami. Klasična depresivna reakcija. Tada nisam znala da se to tako zove i što je još gore, da to znači. Sećam se saveta drugarice “ne bi trebalo toliko da se predaješ svemu što radiš, naročito poslu na kome su ti upravo ukinuli topli obrok”. Znala sam da je bila u pravu, ali nisam znala kako da prepolovim sebe. Kako da se ne predajem cela? Ja sam jedno celo – iskrena je Vesna.
SAVETI
Fizički:
- Higijensko-dijetetski način života: ustajanje na vreme, odlazak u krevet na vreme, tri obroka (nosite ručak od kuće na posao), dve užine, hidratacija, mnogo vlakana, manje ugljenih hidrata. San, san, san. Dva kraća odmora tokom dana. Vreme samo za sebe. Boravak u prirodi i na suncu (može i park, 30 minuta dnevno). Blaga rekreacija, u mom slučaju joga i vežbe snage. Masaža. Disanje, disanje, disanje.
Psihički:
- Meditacija (zlatno jaje, ljubav prema sebi), održavanje kontakata sa bliskim i dragim ljudima, pisanje, negovanje unutrašnjeg deteta. Izbegavanje svega za šta znamo da će nas uznemiriti.
PSIHOLOŠKA PROCENA
Poljuljana potpuno, posle odluka koje nisu imale dobar ishod, Vesna je otišla sam na psihološko testiranje. U moru njenih karakteristika, pisalo je i “senzitivna, naročito na ocenjivanje bližnjih”. Ta rečenica je pokrenula lavinu.
– Počela sam da istražujem sve i svašta, od psihologije do nazovi “psihologije”, sve dok u jednom trenutku u američkoj literaturi nisam našla naučno dokazan termin visoko senzitivna osoba i pobrojano bar 20 karakteristika. Vidi, ja! Tri reči koje živim oduvek, ali nisam znala da se to tako zove i da je zapravo u redu, normalno, biološki, prirodno, ljudski. Odjednom u svojim očima nisam bila plačljivica i razmažena, nezrela devojčica, zarobljena u telu žene, već osoba koja se rodila sa osetljivijim nervnim sistemom, kojoj treba više vremena i odmora- kaže Vesna.
Kako objašnjava, to je bio preloman trenutak da se preseli i promeni posao. Ipak, “uletela” je u bolest koja je trajala osam meseci. Pored dve pogrešne dijagnoze, konačno je ustanovljeno da ima “samo povišen kortizol” i da je samu sebe razbolela.
Ponovo se vratila na istraživanje HSP-a. Uradila je test i rezultat je bio neka vrsta ekstrovertnog hipersenzitivca. Počela je da se pridržava saveta.
– Ne možemo se zaštiti od životnih izazova, ali možemo sebi pomoći nekim vrlo jednostavnim stvarima. Štos je u odluci i volji da svoju osetljivost prihvatimo i okrenemo u svoju korist. I sada imam bolje i teže dane, kao i svi. Razlika je u tome šo sada znam da je u redu da pustim po koju suzu uvek kada osetim potrebu, da kažem kada mi je dosta i šta mi apsolutno ne prija. Daleko od toga da sada radim samo divne stvari koje volim, ali imam alate da se oslobodim onoga što upijem tokom dana, a što mi uopšte nije potrebno. I što je najvažnije – sada znam da svoju osećajnost okrenem na šalu i pokažem je kao neki “dar”.
BORBA ATOMSKOG MRAVA
– Moj muž sa kojim sam 15 godina nije kao ja. Zavoleo me je i prihvatio takvu osetljiviju i mnogo radio sa mnom “kako bih ojačala” u najboljem smislu te reči. U stvari, nije me okrivljavao, ni upoređivao sa drugima zbog mojih jačih osećanja. Govorio mi je da iako sam fizički gracilne konstitucije (krhka), u sebi imam veliku snagu i da samo treba da je izvučem. Podsećao me je na sve brodolome koje sam preživela kao “atomski mrav” u kojima bi se možda i neki nesenzitivci pogubili. Moj muž nije psihoterapeut, ali ima osećaj za ljude. Mislim da je to glavna caka i da mu mnogo dugujem- priča Vesna.
U našoj zemlji ne postoji stručnjak (psihoterapeut, kouč, doktor, ko god) ko radi sa hiper senzitivnim ljudima.
– Svetli primer je jedna lekarka anesteziolog koja je, čim me je ugledala, rekla “Vi ste hiper senzitivna osoba i imate nizak pritisak”. I moja zubarka “ti si toliko nežna, a hrabra”. Nadam se da će se broj takvih lekara i nadasve psihoterapeuta samo povećavati. Među njima će sigurno biti i moja starija sestra, inače doktorka i moja najbolja prijateljica, koja se postepeno upoznaje sa osobinom hipersenzitivnosti. Do tada, ostaje nam da se sami povezujemo, podržavamo, razmenjujemo iskustva. Pa makar i preko grupa na FB kakva je moja “Visoko senzitivne osobe”. Započela sam rad na njoj prvenstveno kako bi se ljudi informisali jer je pojam hipersenzitivna osoba kod nas malo poznat. Idem onom “ako spasiš jedan život, spasio si ceo svet”, samo malo izmenjeno “ako pomogneš jednom čoveku, pomogao si čitavom čovečanstvu”.
Vesna Mirilo je po zanimanju novinarka, a po obrazovanju menadžerka u kulturi. Već 12 godina bavi se medijima. Živi sa mužem u Novom Sadu.
Termin visoko senzitivna osoba (highly sensitive person – HSP) uvela je američka doktorka Elaine N. Aron, psiholog, istraživač, i sama sa visokom senzitivnošću. U svojoj knjizi “The Highly Sensitive Person” iz 1996. godine, posle brojnih istraživanja i intervjua, ona opisuje ljude sa tom osobinom. Zaključuje da je reč o genetskoj osobini koja se javlja kod 15 do 20 odsto populacije (podjednako i kod muškaraca i kod žena) i da je prirodna i normalna kao i boja očiju. To nije poremećaj, stanje, niti bolest. Nije izbor, disfunkcija, već jednostavno majka priroda. I to je sve.
Autor: M. V.