Postoje tri razloga za ovaj nekonvencionalan pristup.
Kao prvo, kad čuvamo desert dok dete ne pojede povrće (kao što biva u tradicionalnom rasporedu tokom obroka), mi nesvesno detetu dajemo prvu lekciju iz kulture ishrane: a to je da su namirnice bogate šećerom a siromašne hranljivim materijama povezane sa halapljivošću, požudom i krivicom, te da služe isključivo kao nagrada za unos ne tako ukusnih „dobrih” namirnica.
Kao drugo, to našu decu podstiče da brzo pojedu večeru kako bi što pre dobila desert, što smanjuje uživanje u porodičnom obroku.
I kao treće, to jača spoljašnje signale koji zaglušuju dečju intuiciju, bilo da ih podstiče da ne pojedu celo glavno jelo u pokušaju da ostave mesta za desert, ili da jedu glavno jelo dok ne budu siti, a da onda pojedu desert, iako su puni. Jer i tako uvek imamo ekstra prostora za desert, zar ne?
Iako zbog kulture ishrane pristup Saterove deluje preterano i lakomisleno, relevantne zdravstvene institucije, uključujući Akademiju za nutricionizam i dijetetiku i Američku akademiju za pedijatriju, preporučuju Podelu odgovornosti da bi deca naučila da prate signale za glad i sitost i regulišu sopstveni unos hrane (kao važan aspekt znanja o ishrani). Istraživanja govore da ove veštine pomažu u sprečavanju preteranog ili premalog unosa hrane kako bi se održala stabilna telesna težina, podstakle bolje veštine prihvatanja hrane i formirali pozitivniji stavovi o jelu i hrani. Suprotno tome, kontrola ishrane deteta često ima obrnut efekat od onog koji se želi – kada vršimo pritisak na decu da više jedu, ona jedu manje, a kad vršimo pritisak da jedu manje, ona jedu više.
Znam da nemaju svi luksuz da pripremaju duplu porciju pilećih prsa ili sotiranog kelja u nadi da će njihova deca prvo napuniti tanjir ovim vrhunskim sastojcima. Ovaj pristup je očigledno najdostupniji ljudima koji redovno mogu da obezbeđuju balansirane obroke i užine za svoju decu, a teže je to učiniti u situacijama kada je neko nesiguran u vezi sa hranom ili tamo gde roditelj obično nije kod kuće u vreme obroka. Ali osnove Podele odgovornosti – da se ne pritiska, podmićuje, ograničava ili daje moralna vrednost bilo kojim namirnicama – može da se uklopi u dinamiku ishrane mnogih porodica.
Još nije ni godinu dana otkako je prešao na čvrstu hranu, ali se do sada moj sin pokazao kao neverovatan i kompetentan kad je hrana u pitanju, a naši obroci su z sve manje stresni i pružaju više uživanja. Nekada prvo posegne za hrskavim pečenim komadićima jabuke, a nekada za brokolijem ili hamburgerom. Pri tome se obrazac jednog obroka često preokrene kad na red dođe užina.
Ja jesam dijetetičarka, ali kao mama mnogo više ulažem u dugoročan cilj odgajanja deteta koje zna kako se jede i koje ima zdrav odnos prema hrani, nego u kratkoročan cilj dostizanja određenog broja grama vlakana svakog dana. Namirnice možda nisu sve jednake po hranljivosti, ali ovo jednostavno prilagođavanje strukture obroka može da ih učini više moralno jednakim. Sigurna sam da imam mnogo toga što treba da naučim svog sina – azbuku, ponašanje za stolom i kako da obavlja kućne poslove – ali ovo dete je već stručnjak za jelo, tako da ću da ga pustim da jede na svoj način.
Autor: Ebi Šarp, dijetetičarka