Danijela Mladenović je Anksiozni optimista. Ona je vedra, nasmejana, smela i hrabra, a na pragu je i jedne divne karijere. Postala je coach i planira da nastavi da pomaže ljudima koji se sada više nego ikada susreću sa brigama i strahovima. Ipak, ona je prešla put od teške anksioznosti do istinske sreće i danas za portal Zdravaiprava priča svoju priču- kako se oslobodila okova ove neprijatne stvarnosti, kako danas ona zapravo živi svoju bajku.
“Mogu reći da sam dobro, živim nov život i srećna sam! Nemam više anksiozni poremećaj, ne koristim terapiju, mogu sve da uradim. Ali, osetim anksioznost ponekad. Ne vidim ja tu kraj. Smatram da je anksioznost alarm koji se upali ako radimo nešto protiv sebe. Kad nam padne imunitet skloni smo tome da nas napadne virus, a kada ne vodimo brigu o sebi u psihičkom smislu onda nam se dogodi anksioznost. Kad ona nastupi to je jasan znak da nešto treba da se menja, da mi treba da se menjamo. Uvek dođe kao prijatelj. Tu je da nas upozori da je vreme da se posvetimo sebi. Ako je ne poslušamao, zna biti uporna. Danas moj život ima smisao i svrhu. Promenila sam se ja i sve oko mene se promenilo. Ljudi koji imaju anksiozni poremećaj često kažu da samo žele da budu oni od ranije. Nekad sam i ja težila tome, međutim, to je nemoguće i ne bi bilo dobro. Te stare verzije nas su nas i dovele do anksioznog poremećaja. Treba da teže tome da zaista čuju šta im anksioznost poručuje, da rade na sebi i tek tada će im se svideti nova osoba koja je u tom procesu postala”, navodi Danijela koja ne krije da jedno vreme nije izlazila iz kuće. Za taj period kaže da je bio kao da je u bila u zatvoru bez rešetki.
“Znala sam da mogu slobodno da izađem, ali nisam smela. Birala sam da ostanem u zatvoru, jer nigde se nisam osećala bezbedno. Što sam duže ostajala u stanu, sve teže mi je bilo da zamislim šta je izvan tih zidova. Znala sam samo da mi nedostaje svež vazduh. Nedostajali su mi ljudi. Nedostajala mi je kafa pored neke vode. Nedostajalo mi je sve”, iskrena je i navodi da je prvo morala da suoči sa svojim strahovima.
Nije to bio proces u smislu “jednog dana ozdraviš i onda možeš sve što nisi mogla”. Sve je išlo postepeno, navikavala se na nove situacije.
“Sećam se te sreće i radosti kad sam prvi put izašla ispred zgrade. Noge klecaju, ali ja sam donela odluku da anksioznost više neće upravljati mojim životom. Uveče budem preumorna, a u isto vreme srećna i to je najlepši osećaj na svetu. Tada sam konačno znala da radim pravu stvar”.
Normalna količina anksioznosti
Danas Danijela živi sa normalnom količinom anksioznosti. Sve manje brine, naučila je da se prepusti i uživa u životu. Promenila je uverenja koja su je sputavala i sada sluša svoje srce na prvom mestu.
Oseća se isceljeno i anksioznost više nije problem, već emocija koju oseti s vremena na vreme.
“Odlučila sam da radim sa ljudima koji imaju problem sa anksioznošću i napadima panike. To je nešto što sam osetila na svojoj koži. Novo znanje mogu da iskoristim da pomognem brže ljudima. Coaching je orjentisan na rešavanje problema, a ne na sam problem i to je razlog što sam izabrala baš to zanimanje”.
Pandemija anksioznosti
Danijela kaže i da je sasvim očigledno da je usledila pandemija anksioznosti.
“Ipak, primećujem da se mešaju termini anksioznost i anksiozni poremećaj. Anksioznost može biti trenutna i vezana za određenu situaciju. Tek kad traje duže od šest meseci i kada nas simptomi ometaju u svakodnevnim aktivnostima možemo govoriti o anksioznosti kao poremećaju i tada treba raditi na tom problemu”, ističe.
Danijela kaže i da je termin anksioznost prečesto korišćen, a pre svega nepravilno. Danas kada neko oseti nervozu kaže da je anksiozan. Ako neko oseti tugu, kaže da je depresivan. Za one koji vole red kažemo da su malo OKP. Za introverte kažemo da su to oni sa socijalnom anksioznošću. Za nekog ko se zabrine kažemo paničar… Spisak je dug. Uglavnom, ono što kažemo sebi to i živimo i zato treba da budemo oprezni.
“Poručila bih svima da ne zaborave da oni imaju moć u sebi da prekinu začarani krug. Samo treba da se podsete. Anksioznost može da prođe i vi možete da živite slobodno. Sve je do nas. A mi neretko tražimo čarobnu pilulu ili magično rešenje. To ne postoji. Što pre to ljudi shvate, pre će početi da rade na problemu kako treba. Sada kada je težak period iza mene mogu reći da mi je anksioznost sve dobro donela. Naučila sam da sam i ja važna, upoznala sam sebe i shvatila šta zaista želim. Naučila sam da volim ljude bezuslovno. Nemam očekivanja od drugih, pa nema ni ljutnje. Nekako mi se čini da tek sada zaista uživam u svemu. Uživam i u tome ko sam postala. Jača sam, a i dalje nežna. Fokusirana i odgovorna, ali više nisam opsednuta. Oduvek sam se radovala malim stvarima, ali sada još više pažnje obraćam na to. Kad primetim da sam odlutala u budućnost ili prošlost, brzo se vratim u sadašnji trenutak. Radim ono što volim, upoznajem divne ljude. Dakle, nisam morala da promenim ono što volim kod sebe, samo sam trebala da naučim kako da nađem meru u svemu”.
Njoj je, po sopstvenom priznanju, anksioznost donela to da danas može da živi svoju bajku.
“Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam sve što sam postala dok sam se oporavljala. Nisam slomljena, ja sam Anksiozni Optimista”.
Autor: Mariota Vlaisavljević